Kako gledati kazališnu predstavu kao kritičar, a ne samo publika

Kada ulazimo u kazalište, ne ulazimo u samo običan prostor. I kada kasnimo, tražimo naslijepo svoje mjesto u mraku. Sve u svemu, prelazak iz foajea u gledalište uvijek nosi nešto nalik prijelazu u drugo stanje svijesti. Svjetla se gase, žamori publike polako utihnu, a pozornica postaje jedino mjesto na koje su nam oči fokusirane. Prirodno. Kao publika, sjedimo spremni da nam se nešto dogodi. Možda se nasmijemo, možda zaplačemo, naljutimo, zaspimo ili se poistovjetimo u nekim od likova. Kao kritičari, moramo sjediti spremni da vidimo kako se to događa.

Prvi susret s predstavom uvijek je emotivan i ne treba ga se sramiti. Bez emocije prvog susreta predstava gubi svoju svrhu, no taj je osjećaj prije svega iskustvo publike. Pustimo mozak “na pašu” i dopustimo emocijama da nas navode kroz cijelo iskustvo. No kritičko gledanje započinje onog trenutka kada se zapitamo smijemo li vjerovati vlastitoj prvoj reakciji. Je li prva  reakcija koju imamo jedina i konačna? Kada se, umjesto prepuštanja, pojavi lagana sumnja. Zašto je ova scena uznemirujuća? Zašto je nas je ova šutnja zadržala više nego izgovorena rečenica? Je li ovaj pokret bio slučajan ili dio lika? Kritičar ne guši emociju; on joj pokušava pronaći izvor.

Kazališnu predstavu možemo zamisliti kao mehanizam sata. Iz publike se vidi samo kazaljke koje se kreću, ali mi, kritičari, pokušavamo naslutiti zupčanike ispod površine. Gluma, režija, tekst, scenografija, svjetlo i zvuk nisu ukrasi, nego dijelovi stroja koji ili radi skladno ili se u nekom trenutku zaglavi. Jedan pogrešan ritam, predugačak prijelaz, nedovoljno opravdan scenski znak, čak i nešto banalno kao krivo naglašena riječ ili krivi pogled i cijela konstrukcija počinje škripati. Kritičko gledanje znači slušati to škripanje. Naravno, isto je i s filmom. Razlika između filma i kazališta je jednostavna. U filmovima se uređuju te pogreške. Sterilizira se ljudskost. Kazalište je uvijek u pokretu, uvijek pod emocijama i onda još duplo toga jer emocije moraju biti dovoljno glasne da publika može čuti, s naglaskom na elokventnost i tako dalje. 

Analizirajući predstavu kao kritičari, posebnu pažnju zahtijeva ono što se ne izgovara. Kazalište često govori više u pauzama nego u rečenicama. Tišina, pogled, udaljenost između tijela na sceni mogu nositi veću težinu od monologa. Učimo gledati ta prazna mjesta, rupe u tekstu i pokretu, jer upravo ondje predstava često najiskrenije diše i govori. Publika možda osjeti nelagodu, ali mi iz pozicije kritičara se pitamo zašto je ona nastala i je li bila namjerna.

Razlika između gledanja i analiziranja posebno dolazi do izražaja kada se suočimo s formom. Dvije predstave mogu govoriti o istoj temi, a djelovati kao da dolaze iz potpuno različitih svjetova. Kao kritičari tada se pitamo služi li forma onome što se želi reći ili se s njim sukobljava. Ako se predstava bavi kaosom, je li i sama kaotična? Postoji li red u tom kaosu. Ako se govori o kontroli, je li precizna i hladna? Forma nikada nije neutralna, a kritičko gledanje znači prepoznati njezin stav.

Kontekst je nevidljivi lik svake predstave. On stoji negdje sa strane pozornice i šapuće neprimjetna značenja koja nisu zapisana u tekstu. Vrijeme u kojem predstava nastaje, prostor u kojem se izvodi, institucija ili nezavisna scena, publika kojoj se obraća, sve to oblikuje način na koji čitamo ono što gledamo. U ulozi kritičara moramo imati svijest o širem okviru, jer bez njega predstava može izgledati važnije i beznačajnije nego što zapravo je.

Bitno je eliminirati mit o kritičaru kao hladnom promatraču. Kritičko gledanje nije odricanje od užitka, nego njegovo produbljivanje. Takvo gledanje ne traži brze odgovore, već prostor za sumnju i promišljanje. Ne moramo sve razumjeti, ali trebamo znati kritički artikulirati što nam je promaknulo i zašto. U tome leži kritička iskrenost. Na primjer, degustatori kada probaju neko jelo, znaju točno imenovati tehniku kuhanja, začine, kiselost, ljutinu, sve što to jelo čini toliko balansirano, ili suprotno. 

Pisati o kazalištu znači pokušati riječima uhvatiti nešto što je po svojoj prirodi prolazno. Predstava postoji samo u trenutku izvedbe; sve nakon toga ostaje u sjećanju, bilješkama i dojmovima. Kritika je pokušaj da se tom prolaznom događaju produži život. Ne da ga se zaključa u konačnu istinu, nego da mu se omogući da nastavi postojati putem razgovora.

Na kraju, gledati predstave kao kritičar znači pristati na odgovornost gledanja. To znači da moramo biti prisutni, pažljivi i otvoreni. Ne zadovoljiti se površinom, nego zaroniti ispod nje, čak i kada to traži više vremena i strpljenja. Kada jednom usvojimo taj pogled, kazalište prestaje biti samo večernji izlazak i postaje prostor susreta s umjetnošću, s drugima i sa samima sobom.

Možda je upravo u tome najveća vrijednost kritičkog gledanja. U sposobnosti da nakon spuštanja zastora ne ostanemo nijemi. Nakon što izađemo iz kazališta, izlazimo s pitanjima, nemirom, potrebom da mislimo dalje. Kazalište koje u nama nešto pokrene, a kritika koja to zna prepoznati i imenovati, sve zajedno čine ono zbog čega se svjetla uvijek iznova gase, a i pritom ponovno pale.

Saznaj više!

Ako želiš saznati više o ovome i ostalim projektima, posjeti našu web stranicu. Kako ne bi propustio/la najnovije informacije o radu Udruge, zaprati nas na društvenim mrežama – Facebooku, Instagramu, Linkedlnu, TikToku i YouTubeu. Pretplati se i na dvotjedni newsletter kako bismo te mogli obavijestiti o aktualnim projektima na mail.